Egzaltacija jednog Ja

Egzaltacija jednog Ja

Setnja nebuloza

01.02.2008.

Da : Želim

Kad sam već počela lijepiti sličice po ovom Bogom datom izumu od bloga : evo da nastavim, pošto me očito od ruke ide. Od silnog nedostatka vremena za tkanje inspirativnijeg štiva, informišem vas o svojim materijalnim željama za posjedovanjem slijedećeg. Bilježim u slučaju da se slučajno pojavi bogati filantrop na ovaj virtualni list i jednakom slučajnošću se ludo zaljubi u mene, te osjeti  neopisivu potrebu da mi pošalje poklon : da se zna, moderna sam žena ja; da on zna šta dotična želi jer mu je, naravno, po tradicionalnoj biti, cilj svaku njenu želju uslišiti i samim tim njeno srce osvojiti. Toliko slučajnosti istovremeno bi već bio slučajni odred neke slučajne sudbine koja ima nešto sasvim određeno u sebi, kao san u jezgru bajke.

Pa šta, nije li ovo moderno doba ? Kakva čokolada i bakrači.


25.01.2008.

Liberty, Chastity, Justice, Censure & Piss (ili Velika Žalost Sjajnog Heroja)

Kad sam već kod polica i knjiga, evo još jedan mali plakat, za one koji nisu imali čast Svetu Mariju, za milost sličnih heroja, moliti za oprost, mislim svijest, mislim otkriće istine, mislim razum, hoću reći sažaljenje, odnosno...Šta je uopšte istina ? To nisam bio ja, hu iz ju, hu iz mi ? Čekaj, pa nije to njegova slika, cijelo vrijeme smo ga bunili sa njegovim bratom koji je ustvari bio mu komšija, odnosno ujak koji se zove isto osim što ne odgovara na isto ime od kad ih je majka razdvojila, ona koja im je ustvari bila tetka, ustvari...Znamo, znamo. Mislim, ne znamo. Preživjeli, oprostili, zaboravili.

Šamar je ovo :



Što ti je jad poštenih, časnih, čistih i nedužnih.

Eto, jesam i ja sam izgubila objektivizam, podlegla optužbama nevinog čovjeka. Ha !

22.01.2008.

Ah ! Inshallah !



Sinoć listam...puštam prst da šeta po ćošku korice, nervozno klizi po ivici : magle mi oči i pokušavam sačuvati trepavice od poplave koja se već najavljuje. Nisam se suzdržala : skvrčila sam se kao Majka Tereza i počela jecati kao Radojka, srećom u rukav.

Odmah da najavim da nisam tip koji šmrće u kinu ni koji plače za Isusa ali ovo sinoć me je ostavilo sa svrabom u očima. Spustila sam knjigu koju sam držala već dva dana na intenzivnom odjelu za čitanje i ugasila lampu, prekrivajući kameni grč koji je spavao u stomaku. Zaplakala ... i nema veze za rhinoceros oči koje sam pronašla jutros u ogledalu. Da vas poštedim od daljnjih detalja o frizuri i posve ižvakanom izgledu podbuhlog lica. Prebrzo sam spavala, skontah. Sna nije baš ni bilo, šejtani su čavlali u mraku : totalitarizam terorizam. Klupko spleta neke šarene vunice od osjećaja, mješavina revolta, sažaljenja,  proste ogađenosti i topline, je stajalo u grlu. Misao da ličim na nekog koga su upravo izvukli iz kace pune kiselog kupusa me već uveliko zabavlja i odvaljujem se smijati, sama sebi, kontajući da će ovaj dan trebati malo više šminke.

Razvlačim trepavice i odsutno se vraćam sinošnjem čitanju koje dovlači cijeli roj misli. Zuje mi glasovi datuma i vijesti, imena i sudbina za kojima žalim (stvarnim ovaj put). Tako razmišljam cijeli dan o stvarima koje inaće tuše i guše, sve zbog gorenavedene knjige i svega sto snosi, u meni budi.

Inaće nisam bestseller frik, ljubitelj senzibilnog egzibicionizma ni bičovanja emocija knjižicama. Jako slabo se lijepim za bilo šta što bazdi fiktivnom romansom i stranicama koje obećavaju meč u ringu zdrave svijesti i srca. No, kao što mi bjaše toplo preporučeno od još toplije mi osobe, jednako i ja vama preporučujem. Drugo ništa neću reći. Usput, ne savjetujem googlanje ni amazoniranje o datom : ubije čejf i otkriće.
Knjiga se guta i njen sadržaj teško zaboravlja.

Jednako kao i ovo :



Odlično, ispod površne ponešto maramica priče.

Preporučujem. Toplo. Apsolutno.

Pogotovo užarenim i ferventnim ljubavnicima islamističke ideologije, režima i supremizma; te i ženama u listovima kupusa koje žmire, kao zrna mokre riže u sarmi, nesvjesne, zamotane u slijepost o kojoj Mi, ljudi (odnosno žene?), nemamo pravo da sudimo (Džast tu bi politikli korekt). Ekskjuz maj tradišnal arab. Opaska, da ne generalizujem. Bože, oprosti mi.

A vi, čitajte i uživajte. [Zamisli smajli - što sam ti web lengvidž nastrojena].

Mirno spavajte, dok listam :



Fascinantno.

18.01.2008.

News train feed

Odmaram i pravo mi je dobro. Zavisi od dana, znate. Ipak, ne osjećam potrebu za nekim žestokim pametovanjem, time već dovoljno ugrožavam ljude oko sebe. Jednako iskorištavam slobodno vrijeme u dugim jutarnjim šetnjama, dnevnim lijenčarenjem i inim pokušajima kuhanja riže na bezbrojne načine. Osim toga, ošišala sam se kao curica od tri godine, za one koji gore interesom sličnog podatka. Zadnji put kad sam imala isti friz, bilo mi je možda 3 godine, osim što se trenutno tješim nekom apdejt fašn verzijom famoznog BOB-a. Znate na što mislim. Imala bih puno toga za reći ali slabo nalazim vremena za piskaranje. Snosim svakog jutra manje -vedre vijesti nekog manje- rozog svijeta u kojem se okrećem, u neopisivoj brzini. Osim toga, opsjednuta sam nekim političkim štivom punog cinizma i sve u sebe upijam, od neke silne praznine. Trujem se dokumentarcima i romansiranim verzijama rata u Iraku. U punoj sam egzaltaciji sebe i škrto dijelim minute.

Do slijedećeg.

 

21.12.2007.

Nesto deseto

Htjela sam nesto sasvim drugo reci, odnosno o necem savrseno i apsolutno remote od ovoga napisati. Medjutim, dok se, vec par dana, prosto gnijezdim objaviti javno <<hvala>> svojim komsijama, u glavi mi vrvi gvozdeno zvono i tjera grlo na kasalj slijedeceg : mrzim statistike.

Ovih dana sam u procesu ugodnog lijencarenja koje mi skupo vrijeme skrto pruza. Naime, lijecim um, duh i zapostavljam tijelo. Sa vrecom knjiga, pazljivo slozenih unutra, mazem si oci slovima kao rane mehlemom. Rijeci sipim kao topli caj od kadulje i onako, povucena od svijeta i svega moguceg, tonem u masu slatkih lazi i poprimam boju hrabrog konvalescenta koji vjeruje u spiritualnu medicinu. Vremenom, izmedju tankih redova mravi koji se setaju po bijelim stranicama, na um mi se namecu grcna pitanja vezana za hiljaduijedan zivotni dozivljaj i dogadjaj koji ocito nisam podsvjesno svarila.

Rekoh li da volim citati ? Relaksacija uz svijece i punu kadu vode je smijesna slika za ono sto osjecam dok listam stranice. Knjige su metci, oruzje, prijatelji, dekice, bombone, vitamini. Ponekad osjecam toliku potrebu da se jednostavno udaljim od svega, zaboravim. Evadiram se izmedju stranice 53 i 54, vijuge prate kruzice u znaku krompira, simbole slova <O> dok se uspinjem na neke metafizicke planine ideja.
Upravo zbog toga ''volim" (voljeti je velika rijec)  koncept bloga i pojedine peripecije, pojedinih ucesnika, vrijedne citanja. Jutarnja posjeta pojedinih, uz caj, je bolja od novina, cisto jer ne objavljuju zadnje statistike Afganskih zrtava. Bijeg od realnosti, htjedoh reci, ali ne radi se bas posve o tome.
Ciljam ubijanje sivih oblaka jednako kao i potencijalizaciju na razmisljanje koju evociraju neki. Fantasticno, sve to, uz prosjecno citanje koje se rezimira u trosak velikih 10-ak minuta maksimalno ? Uputa kako poceti dan sa osmijehom i razvedriti misli u podne(v) : ukucati www.onajsuperblog.com . Ne samo to, blog bi mnogi smatrali kao mocni socijalni monstrum-medij koji, kao alat, omogucava znacajan avans i pruza teritoriju za izrazavanje slobodnog misljenja, kontraefekat zurnalistickom monopolu, rezervisanom za izabrane i upucen odabranim. Iskoristava li se to, upola ? Smatram paralelu izmedju potencijala bloga i mog osjecaja prema knjigama podvucenom.

U skladu Iluzijinih zadnjih zahtjeva reforme i Sylvijinog : "Internetom do anonimnosti", evo zvuk mog gvozdenog zvona i moj mali rant.

O cemu je rijec ? Da konacno dovedem difuziju u kraj : blog statistike u formi inih i beskorisno-bezvrijednih aplikacija koje se mnoze do beskraja. Vidjeli ste ih. Stoje u cosku i zrtvuju dolaske, prate odlaske i oznacavaju posjete. Cemu, pitam se ? Koja je svrha ?

Prikacite mi nestrucni dijagnostik paranoje, optuzite me nerazumom nevinih igrarija, nemam nista protiv. No, ipak, imam nesto protiv tog spijanja upitne vrste koje se instaliralo kao parazit u mnoge opskurne coskove. Nije li to mala peta Big Brothera ? I know what you did last summer.
Salu na stranu, ja se prilicno jezim na te stvari i to uopste ne smatram smijesnim. Nije li sve to invazija privatnosti ? Sakupljanje personalnih podataka i informacija bez osobnog odobrenja, nije li to vrsta kradje ? Koga nije mama ucila da ne valja krasti i sta bi sa mitom da ce se za neplacenom zvakom, posegnuta ruka osusiti ?

Koje koristi ce neko imati sa saznanjem koliko je tacno sati kod mene, u trenu dok ovo pisem ? Koji je dobitak nekog ko javno oznaci da je osoba iz Zanzibara upravo zakoracila na dati blog, provela odredjeno vrijeme i zatim otisla na datu stranicu interneta. Odakle je dosla, koja "izgooglana" rijec ju je dovela ? Koliko puta je uopste posjetila moj-o-hocu-da-si-naj-blog ? Zaista ? Od kojeg interesa ? Sta se vec desilo sa kulturnim porukama i pitanjima koja toliko intrigiraju, ukoliko je radoznalost vec toliko vrela ?

Savrseno razumijem da svakim korakom iliti klikom, u ovim nevidljivim mrezama, ostavljamo trag. No, kojim povodom ili pravom se izvrsava ta kaptivacija signala i informativno skicanje  javnih portreta prolaznika ? Kad placam svoj racun za internet, da li samim tim akceptiram da mala reprezentacija kodova mog doma se javno pojavi u cosku svake internet stranice ? Da objasnim bolje, kao sto meni  strucno objasni prijatelj informaticar : sa IP adresom i malo struke se moze mnogo.

Kad smo vec kod toga, zasto se svi ne pretvorimo u male kompjuterske savante i pocnemo actually  '''hackovati" jedni druge. Posto, kad smo vec kod radoznalosti, mojoj su daleke granice i iznimno bih uzivala u saznanju i prikupljanju detalja o svakom od vas. Perverzno, ne ?

Bljutavo. Sve to da kazem koliko svi ukrasi ne sjaje ljepotom. Pojedini poput slicnih aplikacija vise djeluju kao barikade koje oznacavaju punkt. U mojim ocima, vodi se rat svaki put kad vidim dati snajper koji me, imam osjecaj, pravo u celo vizira, prati i ostatke zdravog uma bi naivno da smota u zabavu na koju ocito povracam.

Ljepota koncepta bloga zraci slobodom koja je ocito zarobljena u isplacivanju svojih trosaka. Ne zarobljavaj me, otici cu i nikad vise ti se necu vratiti, priblizno Igovoj poeticnoj besjedi. Ne guse li, ti smotani i neukusni kavezi, mogucnost  komunikativne razmjene ? Jer, ako me krades, svojim cinom krades i moje povjerenje mada koliko casne tvoje namjere bile. Ako zelis da te citam i pronadjem casnu ljepotu tvojih rijeci, prijevod tvojih plodnih misli, urgiram te da uklones top sa praga i mozda steknes prijatelja, onog kojeg ocito trazis u "blogosfernoj" zajednici a tretiras kao prolaznika i skidas ga golog i silujes nepotrebnim istrazivackim aplikacijama.

Ne interesuje me odakle si, ko si, koliko puta si proljece radosno docekao, koja ti je vrlina, koji adut najprivlacniji, od koje bolesti bolujes ni da li me volis. Postujem te u mogucoj mjeri civilnog suzivota i sa mojim respektom rimuje tvoje imanje i sve ono sto te se tice i koje ti poklanjam, daleko od mog saznanja i oka, sve do tvog dopustanja, mjere i granice koju mi ,u svom odnosu prema meni, ocrtavas. Zahvalno zivim i od tebe ne ocekujem nista vise.

Kicenje apsurdom je paunsko umijece. Nema li vjestije kreacije od uglova spijuniranja ? Razumijem da su agenti 007 popularni i da je Jason Borne u vjecitoj trci ali to je sveti Hollywood i tamo je sve moguce. Skoro. Doduse, ponekad je konfuzno sta je sve stvarno i ne, mozda odatle to pandemicno uvjerenje u vlastitu moc i beskrajno pravo uvjerenog vladara nad svim.
Klik je mogucnost, ne i legitimno pravo.

02.12.2007.

zapis o danu 2

Jutro je bilo prekriveno vunom. Poluotovorenim okom, virila sam kroz prozor.
Nenaspavanim zijevom, posmatrala sam ukočene grane drveća u blizini, pod zimskim jorganom.
U mrzovoljnom stanju imperativno preranog buđenja za moj ukus, stajala sam, bosa, hipnotizirana plesom pahulja.
Dan se već odijevao za svoj svečani izlazak u čast svakogodišnjoj pojavi fenomena. Znala sam da neću moći čuvati, još dugo, sabrane obrve, na takav doček. Veliki končerto, blistavo bijelih konfeta, je bio u punoj egzibiciji.
Na vid razigranih tačkica u zraku, spojenih molekula u izgledu komadića pamuka koji se ljuljaju nevidljivim spiralama do tla, iskrivila sam usne u formi blesavog osmijeha.

Sjećanja na davne dane takmičenja hvatanja pahuljica na jezik, do vrtoglavice, su se šetala do realizacije da vrijeme prebrzo teče i da je strašan lopov. Bilo je potrebno akcelerirati jer sam još jednom rastegla jutarnji ritual do granice zakašnjenja.

Navlačim rolku i dok uvlačim šake u rukave, radosno se smješkam. Volim rolke, debele, što guše i bockaju, volim kad me zimski vjetar po licu šiba, volim stegnute prste i ledene usne, cakleni pogled i brdo pahulja u kosi. Volim zimu.

Čupam kosu divljim naletom i guram se u ćošku kupatila sa hladnim sjenama koje mi govore ,,požuri, požuri''. Um mi je cirkus scena koja se okreće 100 na sat , dok misli u frci traže odgovore, kao moji prsti čarape u ladicama. Sve se vrti dok sama sebe pitam, po treći put  : ,,jesi li šta zaboravila ?".

Sportski, skačem ispred vrata poput lava u kavezu i ježim se temperaturnoj promjeni.
Zrak je, iznenađujući, topao. Aktiviram se oko pravljenja traga u snijegu i uživam u zvuku moje čizme koja potapa snijeg. Gledam nazad, fascinirana  ostavljenim oblikom vlastitog stopala.

Pahulje nevjerovatne veličine me grle, padaju na nos i ljube trepavice. Pružam im ruke, djetinjasto, i bacam pogled u vis.

Usne mi se pretvaraju u polumjesec i odavaju naivni kez.

,,Danas nemam povoda za tugu", mislila sam, koračajući.

***

Cijeli dan je padalo. Uživala sam u komplikovanoj i produženoj vožnji te meteorološke nezgode. Do ušiju je dopirala muzika koja je činila sve prosto nestvarnim. Ponekad se sve spoji i uklopi. Ponekad zavlada mir i dan se rodi samo za sreću.

Sve što je manje-više negativno nestane, ispod najnevinije plahte bijelog. Zaledi se u zaborav neke daleke prošlosti koja nema skoro nikakve veze sa onim što je u trenutnom procesu kreacije. Razočarenje se rastopi kao grudva, dahom, u kojem se kamuflira nježna toplina i tješi zamrzle vrhove prstiju. Gorčina nakon buđenja se već uveliko disipirala i vedrije misli su konstituirale avangardu.

Skoro sam sigurna da je taj dan bio stvoren samo za mene, znak da je vrijeme okrenuti stranicu, započeti iznova. Jutro je bilo moj bijeli list.

 

28.11.2007.

škrti prenos 1

27.11.2007.

nebuloza 1

Povremeno, pronađem pjesmu koja daje savršen opis onog što smo nekad bili, goli u dugim i košnatim zagrljajima, škrti u davanju sebe k vremenu, nevjerni budućnosti.

Sve to i opet ništa od toga smo bili.

Pronađem taj stari i topli osjećaj u poznanstvu kojeg  lagano tonem. Zaplivam kao u toplo more, kao da me čekaš negdje u daljini, u nekoj prosječnoj dubini.

Prepuštam se talasima misli, dok pjesma teče.

Tražim te svjetlosnim daljinama, telepatski, s osmijehom, odjevena u polusarkazam, predajem se ezoteričnim vještinama, patetično.
Violončelo ima zvuk isparanog srca po kojem se šetaju emocije, želim ti reći.

Povremeno pronađem neopisivo prijatno stanje mira, u drhtaju nepoznatih vokalnih žilica.

Grlim momenat koji se pojavi kao bljesak, stari zajednički prijatelj koji me upoznao sa ljepotom Svijeta i koji se pozove u kratku posjetu, samo da bi mi dao do znanja da je život i u mene sasuo zvjezdani prah; da sam još uvijek nerođeni leptir i da ću se sutra, u novom danu, ponovo roditi, ponešto ostvariti i još bezbroj puta kiksati. Šapne mi, da se to ustvari zove ljepota.

Gubim se dnevno i pronalazim, u dragim momentima poput tih. Slučajnost, tetovirana predanim umorom, susreće neočekivanu čaroliju koja mi daruje snagu.

Vječito bježim od vlastite sjene, strah me mog oblika u mraku. Sprijateljila sam se sa Danom i pošla spavati sa Samoćom, široka nam postelja.

A pjesme su još uvijek vreli vulkani, puni tebe. Kameni, plaču eho tvojih riječi.

26.11.2007.

Put u Veliku Tišinu

Treći dan za redom, mjesec je odlučio da se potopi u dolini smrti. Zrake svjetlosti je pleo cijelu noć i poručio ih zori, koja je jutro za ruku vodila.

Prvi dan je ugostio zemlju poklonom jednog mrtvog tijela, iznad kojeg je lebdeća duša zbunjeno posmatrala materiju i buđenje onih koji su još život plućima udisali.

Drugi dan je stajao pred vratima opskurnog  vozila k nebu, gdje su čekale lepršave sjene nekadašnjih života. Rani sati su se iznova rađali, briljantni u svom instantnom sagorijevanju.

Dvije noći sam pratila Smrt koja se, već najavljena, sakrivala u prostoriji, u mogućem obliku mraka. Vidjela je nisam ali mislim da sam, na tren, intuitivno, posumnjala njeno nedaleko prisustvo među nama, dok su zadnji plamenovi života titrali na tankoj koži nježnog lica.

Teško bi bilo osjećaj opisati i  sasvim čudno reći da je imala miris nekog trulog znoja i tim zadnjim je okarakterisati ali znam da  sam upravo na to mislila, posmatrajući varijacije treptanja teških uzdisaja kojima je odzvonjavala prostorija.

Možda uopšte nije bila teška, po koncepciji mnogih, možda je upravo bila to rumenilo na obrazima, toplina na kapcima koji su, ugodno poklopljeni, bili opredijeljeni da ostanu zatvoreni. Možda je bila ta užarenost na dlanovima, pri dodiru, sjaj na čelu ili ugrižena suša na resama blijedih usana.

Nikad ipak neću znati jer se momenat rijetko predstavi. Njena pojava je ponekad slučajna, iznenađujuća ili dugo očekivana; njena priroda tajna i put kojem vodi neoznačen.
Znamo samo kad prođe i iza sebe ostavi ukočene kosti smežguranog tijela koje je starost, u proteklih par godina, njegovala u pratnji vremena i plesa prošlosti, punog straha onog što će možda na kraju biti.

Dođe, kao meteora čije iskre lice obasjaju i kažu da je vrijeme, dok svjetlost noći se spušta  u pluća, putem kržljavih bronhiola, puneći alveole koje umorno miruju.
Zatim, polako, sasvim polako, tijelo sagorijevaju iznutra.

I tako su, tri dana za redom, pucketale iskre smrti u tijelima savijenim životom.

17.11.2007.

zapis o danu 1

Pored nježne žene u svojim ranim devedesetim, osjećam se kao dijete koje briše krmelje sa očiju, poslijepodne.

Otvara mi vrata i pruža više no ljubazni osmijeh. Odvraćam, pomalo stidno i pomalo smotano.
Lice joj ima odsjaj zlatnog vremena i tanka koža na rukama zrači njegom krema.

Čitala je dobar dio prijepodneva, informira me, nudeći čaj. Protestvujem nedostatkom vremena i samo kratkom namijenjenom posjetom koja mi ne dopušta to zadovoljstvo. Zahvaljujem.

Smiješi se, blago, u znaku razuma. Spušta tanke prste na stolicu i poziva me da sjednem. Slijedim je i pratim svaki njen pokret. Uočavam njen suptilni izbor riječi, koje upijam. Osluškujem njen treptavi glas koji hiti za zarobljenim kiseonikom u ritmičnim uzdasima. Posmatram amplitudu njenog disanja i pratim prsa koja se mehanično povlače nakon ekspiracije.

Njene ravne grudi odaju svoje prisustvo, ispod cvjetne košulje, dok joj svjetlost dana češlja srebrnaste pramenove kose.

,,Šta ste čitali", pitam.
"Neku sasvim debelu knjigu koju mislim da sam već jednom čitala. Ionako, znaš, vremenom to sve postaje manje interesantno, pogotovo za one koji su imali šansu da pročitaju mnogo toga. Vidiš, čini mi se da se to sve nekako ponavlja. Historija ostaje ista osim što sad prave neke romansirane verzije. Kao da više nisu ljudi u okviru historije već da je historija u okviru ljudi. Sve te ljubavne priče koje se rađaju u svim tim vremenima... "

Počinje peripecija...i pečat mog dana koji će mi dugo ostati u sjećanju, možda čak i do moje vlastite starosti.

Pratila sam njene usne iz kojih su dopirali zvukovi svih boja, crtali slike i davna vremena, samo u knjigama opisana. Iza mlade starice, krila se, ne samo baka, majka, supruga, sestra, kćerka, već i lucidna jaka žena, neizmjerno inteligentna, primjerno obrazovana, bogata duhom i iskustvom, blistava čak i u svojoj starosti.

U očima su se palile iskre dok mi je ponosno pokazivala svoje zlatne medalje koje je dobila. Bili su to tragovi njenog života i uspjeha. Obrazi su joj bili rumeni dok je, zapaljena sjećanjima, objašnjavala mi kako je preživjela dva svjetska rata i pohađala fakultet do svoje učiteljske penzije i povlačenja iz te fenomenalne profesije koja joj je, pored uručene zlatne medalje, donijela toliko toga. ,,Jer ustvari nikad ne prestajemo učiti", rekla mi je. ,,Jer što više učimo, veća radoznalost se u nama budi i više još želimo saznati. Znanje je tako lijepa stvar", tvrdi mi.

Srce mi se steže dok klimam glavom, s postovanjem. Divim se njenim pričama i skoro da osjetim miris šume koju mi opisuje, dok bere grane, za vatru vojnicima. Rukom dodirujem njeno srce, metalne sjajne pločice, složene u velurne bižuterijske kutijice.

Čovjek naravno nije ono što je nekad bio, više je i veći je od toga :  skup doživljaja lijepih i manje lijepih, pun iskustva i neiscrpnog znanja, priča vrijednih vremena koje im ote mladost, priča pored kojih tako često uši začepimo.

,,Znaš, morala sam podšivati svoje kućne haljine jer su mi podapinjale", pokazuje mi.
Smijale smo se, ona nehotice o svim promjenama i pristojno ugostiteljski zbog moje posjete, ja u pratnji, do suza na očima koje su dale skroman sjaj mojim orbitama.

,,Zatim sam pala dok sam prala staklo [...] Držala sam se za prozor dok je jedna noga visila  između naslonjača stolice i sjedala. Na kraju je spao prozor ..."

Zar me sve to čeka ? Da li ću uspjeti upola biti tako lijepa ili će me starost pretvoriti u nesigurnu ajkulu koja kritično gricka buduću sadašnjost, pitala sam se na verandi, pri izlasku.

Mogla sam je satima slušati, smijati se, ispitivati i potvrđivati. Ponekad je tako prosto lijepo i ugodno, ljude, jednostavno slušati. U momentu mi se priviđala kao enciklopedija na dvije noge, nenapisana knjiga, nedovršena pjesma koju svi traže, kao ploča blage melanholične muzike, kao da je prošlost uvijek tužna i ne samo povodom puke nostalgije za pojedinim što nekad bjaše dobro. Ta skromna i predivna žena, puna života, veća od stvarnosti i kinematografskof platna me je oduševila, djelujući, momentima, kao animirani historijski spomenik, sačuvan u sakrivenom muzeju koji očekuje svog jedinog posjetioca tog popodneva.


Stariji postovi

<< 02/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
242526272829

1

2
Prosto je nevjerovatno koliko svatko od nas nosi istina i razočarenja, i koliko se ne možemo pouzdani u koheretnost naših misli ili stremljenja. Otkuda nam onda pravo da od drugih tražimo nešto što sami/e nemamo? Zašto je tako teško priznati da ne ostajemo zauvijek u istim cipelama? I da već sutra možemo povjerovati u sasvim nove, neizlazane istine? I da se odričemo starih? Tek tako?

U tome je ljepota. U fluidnosti. U novom. I sasvim novoj, poboljšanoj veziji tebe.

Sylvia